Kuhanje, solarni paneli, kolači i nekretnine u Opatiji

Naučila sam kuhati tek prije par godina. Moja mama nikad me nije učila kuhati, uglavnom zato što nije mogla gledati kako posrćem po kuhinji sva užasno nespretna.  Mislim da ona nije baš dobra što se edukacije tiče. Također, nikad nisam htjela da me baka uči kuhati jer je ona još gora. Edukacija, nula bodova. Samo, daj meni, ja ću! Ti ne znaš! Pazi! Prolit ćeš! Mislim da imam traume iz djetivnjstva zbog takvih stvari. No, uglavnom, i tako sam se kao apsolventica konačno odselila od kuće. Počela sam živjeti u drugom gradu. Gdje se hrana nalazi na svakom koraku. Možeš šetati i jesti dok se ne raspukneš. Nije uvijek dobro, nije uvijek ni jeftino, ali ima je na svakom koraku. To kod mene nije bilo, vjerojatno zato što je grad puno manji. No nekako se i to promijenilo, posebno ljeti. Sad se otvorilo toliko pizza cutova u gradu da se ljudi sprdaju s njima. Ali ja velim, bolje je da ih ima nego da ih nema. Biti gladan je nešto najgore što te može zadesiti.

Naravno, ne možeš se samo hraniti vani, moraš nešto i skuhati tu i tamo. Jer jesti vani baš i nije jeftino. Može biti jeftino ugraditi solarne panele. Ili postaviti PVC prozore. Ili kupiti nekretninu u Opatiji. Čak može biti jeftino i postaviti zlatna sekcijska vrata  u neki apartman u Hrvatskoj ako imaš dobrog majstora. Ali ako se hraniš vani to nikako ne može biti jeftino. To sam vrlo brzo otkrila.

Počela sam sa jednostavnim stvarima. Jaje, čaj, juha uz vrećice, tjestenina iz vrećice. Zatim par recepata Jamieja Olivera, jer su se njegove kuharice motale po kući. Toliko mi je ona sad super, da sam skuhala svašta što one preporučuje, a i gledam sve njegove emisije i kupujem nove kuharice kako izlaze u prijevodu. Odlični su mi njegovi brzi kolači. Postala sam prava tvornica kolača, posebno zimi.  Neki moji prijatelji nisu oduševljeni tim receptima, doduše. Cure vole njegove kolače s voćem, hrpom čokolade, kekse u kojima maslaca ima više nego brašna. Sline im cure i uvijek me hvale i traže recepte. Ali dečki…to su jednostavno grozni mamini sinovi. Daj neki kremasti. Zašto ne može neki kremasti kolač. Kad ćeš raditi kremšnite? Mani se tih engleskih gluposti, daj ti meni kremu ko što moja mama radi. Ja im onda pristojno kažem da mi se ne da raditi krema i da daju kolaču šansu. Oni onda opet krenu u kuknjavu oko kremastih kolača. Onda im kažem, malo manje pristojno, da ili jedu ili šute. Uvijek jedu, ali baš nikad, ikad ne šute. Razmišljam o tome da im više nikad ne radim nikakav kolač. Ozbiljno, toliko me nerviraju da je to  nenormalno. Ono, fuj. Nosi se ti, tvoj mama i kremasti kolač. Odi u slastičarnu. Operi suđe poslije, pa prigovaraj!! Okej, možda sam malo sad otplovila. Ispričavam se. Vratimo se na temu. Kuhanje…..

Najviše ljudi me traži recept za pohani kruh. Mmmmm. Pohani kruh. Čudo. Radim to kad mi dođu iznenadni gosti, ili kad mi se netko najavi a baš ga želi m zadiviti.  Čak ga radim na hrpe i hrpe u veljači, kada idu maškare, i dajem im umjesto bombona. Bomboni su grozne šećerne stvari, a pohani kruh dar je od srca.

Za ovaj recpet potrebno je imati…kuhinju. Bilo kakvu, glavno da radi. Kruh s ene može pohati nad svijećom. Možda bi se mogao pohatii u mikrovalnoj ili na radijatoru, ali ne bih pokušavala.

Tava. Dosta bitno za veliki broj jela.

Kruh. Kakav kruh treba uzeti kako bi ovo jelo ispalo baš savršeno, pitate se? Bez straha. Kruhova ima stvarno puno. Crnih, bijelih, kukuruznih, miješanih, sa sjemenkama. Da uzmem sav kruh koji se napravi u pekari kraj moje zgrade u jednom tjednu i da se on poslaže jedan uz drugi…dobila bih Pelješki most.

Jaja. Ponekad se pitam kako su ljudi skužili da su jaja jestiva.  Kad ih vidiš odakle dolaze…baš ti i nije svejedno. Pitam se na koji način je taj prvi koji je pojeo jaje to jaje pripremio. Kad smo kod jaja, ja nikako ne mogu napraviti poširana jaja. Tko god je to izmislio, grozan je sadist. No, pitam se da li je neki krapinjonac zagrizao u nekakvo jaje i zakašljao se zbog komadića ljuske, pa zaključio da mora biti boljih namirnica. Kad smo kod odluke, tko je odlučio da se artičoke jedu? Ozbiljno, to stvarno nije bilo u redu.

Maslac. Neki ljudi ne vole maslac. Nisu mi jasni. Mogu se udaviti u maslacu. Što više maslaca,to bolje. Ali ne nužno na kruhu,recimo, već u drugim oblicima. Volim maslac u kolačima, u umacima, u tijestu….Tek odnedavno cijenim sendviče u kojima se nalazi maslac. Bilo kako bilo, ako nemate maslaca, može i margarin. Nisam luda za njim, ali može. Ulje je isto dobro. Možda jedan dan probam ovaj recept s maslacem kod kikirikija, ali za sad samo maštam o tome.  

Mlijeko. Volim mlijeko, posebno ono s puno masnoće. Nemasno mlijeko je otprilike ukusno kao neka cola bez  šećera. Znači totalno neukusno. Ne znam tko je to smislio te stvari, ali da ikad saznam odgovor na to pitanje, kaznila bih ga. Kad sam kod mlijeka, sad sam dobila jednu zgodnu ideju. Možda bih trebala jednom isprobati ovaj recept sa čokoladnim mlijekom. Hmmmm.

Lignja. Dobro, lignja se zapravo ne spominje u ovom receptu, ali pala mi je na um zato što razmišljam o lignjama s pomfritom koje ću jesti sutra. Osim toga, razmišljam o evoluciji lignje. Moraš se zapitati kako su evoluirale u životinje koje izbacuju tintu…. Uglavnom se to tinta objašnjava kao  stvar koja je lignji potrebna da bježi od grabežljivaca. Ja mislim da lignja možda samo izvodi mađioničarski trik. Kao MG Taylor. On je stvarno dobar. Koliko god puta gledala njegove trikove, apsolutno mi nije jasno kako ih izvodi. Car.

Dodaci. Ponekad stavim razne dodatke u pohani kruh. Na primjer, malo kakaa. Ili esencije vanilije. Možete staviti i sol i papar po želji.

I sada dolazi najvažniji dio.

Sve sastojke dajte dečku, mami, baki, ili domaćici. Malo sjednite i  pričekajte. Pogledajte tv ili prolistajte novine. Gotovi su za tren i mirišu božanski.  Uživajte!

Marcova dugo sanjana nekretnina na obali, ili zeleni PVC

Marc je moj dragi prijatelj, prava karikatura Engleza. Blijed je, malen, pjegav. Njegova pjegavost još se pojačava ljeti jer čim osjeti malo sunca, njegova koža reagira pokušavajući stvoriti ten, ali, s obzirom da je to ipak engleska koža, ne uspije i najbolje što može su sazvježđa točkica koja izgledaju kao da se netko bavio bojenjem drvenarije, pa za šalu Marca malo pošpricao pred kraj bojenja. Ima naočale,elegantne, tankih okvira. Voli parfeme poput Davidoffa. Ima tipično britanski smisao za humor, što znači da se može dobro našaliti na svoj račun, ali i da su svi u opasnosti da im se on malo ruga. To su ipak Englezi. Nekoć su bili bolji od svih, a danas više nisu, ali to vrlo nevoljko priznaju. Pa

On je nerd, ili možda geek, uglavnom kompjuterski je stručnjak. Po cijele dane radi s gadgetima, najčešće mobitelima, a plaćaju ga velike telekomunikacijske tvrtke. I to dobro. Ne samo to, on uz svoju dobru plaću dobije četiri ili pet tjedana godišnjeg odmora. Četiri do pet!! Ne poznam nikoga tko ima toliko godišnjeg. Osim toga, ne poznajem nikoga tko bi to mogao tako dobro iskoristiti kao on. Marc voli putovati. Obišao je već 55 zemalja svijeta. Jednostavno mora ići nekamo. Hit the road, Jack.

Ne može biti na istom mjestu cijele godine, i želi obići što više svijeta. Ali unatoč toj misiji, svake godine se vraća u Hrvatsku jer tu mu je jednostavno jako lijepo.

Bio je u divljinama Afrike. Našao je nekakav smiješno jeftini resort na pješčanim plažama o kakvima mnogi sanjaju. Imao je svoj bungalov i kao jedini Englez tamo u to vrijeme osjećao se kao James Bond. Nažalost, zemlja u pitanju nije bila baš najsigurnija u to vrijeme, ali to je davalo dodatnu draž svemu tome. Eh, da, i na kraju je jedva stigao do civilizacije kako bi se ukrcao na avion koji je vozio nekamo bliže Europi.

Bio je i po Europi. Gotovo su ga upucali u Sarajevu dok je posve nevino šetao ulicom, a u blizini se događao nekakav vrlo dramatični ljubavni trokut. Nikada to nije ispričao nikome iz svoje obitelji, jer bi mu mama bez ikakvog pardona oduzela putovnicu.

U Aziji je otkrivao „kakav je zapravo pravi čaj, a ne ona obojana vodica kakvu mi pijemo u Engleskoj, to je nebo i zemlja!“. Kao što možete misliti, na ovo zadnje nisam reagirala, već sam odlučila prešutiti, razmišljajući o tome što ja pijem i što bi sofisticirani Marc o tome mislio.

U Južnoj Americi putovao je u drndavim autobusima preko prijetećih planina. Ima nevjerojatnih priča taj Marc. Jednom je čak pogladio krokodila!

Prošlo ljeto Marc je čvrsto odlučio- želi vikendicu. I to u Hrvatskoj! Priznao mi je to, na kavi jednoga lijenog dana, a ja sam se skoro onesvijestila od ponosa i sreće. Obišao je cijeli svijet, više puta, i sada se želi skrasiti baš ovdje. Dođe ti nekako toplo oko srca.  Smještaj u Hrvatskoj je za amatere, vlasništvo je ono što pravi ljubitelji neke zemlje trebaju imati. Počeo je u glavi slagati kuću  iznutra, zamišljajući kakav mu sve oprema i namještaj trebaju.

PVC stolarija,  odlučio je, i to u zelenoj boji, da se uklapa, barem izdaleka, u susjedstvo i one stare šarmantne kamene kuće sa zelenim kapcima. Unutarnja  i garažna vrata također zelena, više onako iz fore, namještaj lijepe smeđe nijanse. Spavaća soba jedna, prijatelji će morati spavati u dnevnom boravku kad ga posjete, ali tko im je kriv, njegovi krvavo zarađeni novci su u pitanju. Terasa mora biti velika. Možda malo dvorišta ili vrta, ali nije nužno, nikad nije bio baš lud za vrtlarenjem…

 U tom trenu sam ga prekinula jer me živo zanimalo na kojoj lokaciji će biti ta njegova (obavezno) novogradnja i koliko dugo ću morati putovati do njega da ju vidim. Rekao je „Pa ne znam još. Dolazim ovdje već pet godina za redom, ali nisam još sve vidio. Za još pet godina vjerujem da ću imati čvrsti stav o pitanju lokacije.“