Susretom u školi jezika do dirljivih pisama i starih materijala

U ovom vremenu napredne tehnike i tehnologije neke stvari posve iščezavaju. Stari materijali zamjenjuju se novima. Umjesto drvene, tako imamo pvc stolariju, što je zgodno za održavanje, ali nema onaj krasni stari štih, posebno kad su u pitanju kuće i apartmani, to jest smjestaj u Hrvatskoj. Foto-aparati više ne koriste film,osim ako nisu skupi i namijenjeni kolekcionarima. Tkanine za vjenčanice više nisu prekrasne teške stvari koje se dugo izrađuju već neke tanašne prozirne lako zgužvljive stvari.

Više ne koristimo papir u komunikaciji, većina slova koja se šalju među prijateljima su elektronska. Zato čovjeka razveseli kad vidi pravo pravcato pismo napisano na papiru.

Ja sam nedavno našla jedno u kući. Tako davno mi je poslano da sam ga već potpuno zaboravila.

Veselje papirnatom pismu ipak je malo umanjio njegov sadržaj, ali prenosim ga ovdje kako bismo se svi zajedno prisjetili onih dobrih starih analognih dana.

„Draga Mila, pišem ti ovo pismo kako bih ti zahvalila što si me pozvala na svoj tulum prošli tjedan. Inače ne dobivam baš puno poziva na tulume, pa kad dođem na njih baš i ne znam što bih radila sa sobom, ali vjerojatno to već znaš. Kako sam prilično sramežljiva po prirodi, ne znam se baš na njima ponašati, pa pokušavam to malo kompenzirati na druge načine, ali onda ljudi misle da se ponašam malo čudno. Ipak, poznaješ me dobro i osim toga, ti si vrlo pronicljiva ženska, znala sam ja to čim smo se upoznale na tečaju španjolskog u onoj prelošoj školi stranih jezika, pa znam da znaš kako mi je stvarno žao zbog onoga što se dogodilo na tulumu.  No možda sve i nije tako grozno, nadam se da ćemo se nakon nekog vremena mogli prisjetiti ovog tuluma i jako se svemu smijati. Znaš kako kažu, smijeh je lijek. Dobro, možda će nam trebati malo dulje vremena da se tome svemu počnemo smijati, ali dobro. Naposlijetku, recimo nakon nekoliko desetljeća, sigurno ćemo se moći svemu tome barem nasmiješiti! Sada se ipak osjećam kao glupača.

Znam da bih te mogla nazvati na telefon, ali čini mi se kako je bolje pisati pismo i to zbog ovih razloga: kao  prvo, neke stvari stvarno je puno lakše reći u pismu nego preko telefona. Osim toga, pismo je bolji način komunikacije zato što više uopće ne dižeš slušalicu kad te zovem. Nitko se ne javlja na telefon čak ni ako ga pustim da zvoni sedamdeset i pet puta ( prilično sam sigurna da sam u jednom pozivu to točno uspjela izbrojati). Neki put kad zovem,javi se netko tko priča sa vrlo  jakim talijanskim naglaskom i kaže da si se odselila od kuće u neko selo na Velebitu u kojem nema telefona. Pa rekoh, u slučaju da ipak nisi u Velebitu, ovo je pismo jako dobar način da dođem do tebe. A sada bih započela svoju ispriku za ponašanje na tulumu. Mislim da se većina stvari koje su se dogodile mogu pripisati votka šnitama koje sam donijela. Inače baš ne kuham često, a pogotovo ne pečem kolače, pa nisam baš spretna u kuhinji i mislim da sam zato pogriješila u količini votke. Trebalo je staviti dvije žlice, a ne dvije boce. Možda bih trebala i nositi naočale. Hm. No, uglavnom, žao mi je što su tvoji klinci bili jako mamurni poslije kolača, ali prije ili kasnije otkrili bi alkohol, pa mislim da je bolje da se to dogodilo ovako. Nakon otprilike dvije votka šnite nekim ljudima sam malo neoprezno izlanula da ti je pravo ime Milica i da su te u srednjoj školi zvali „Milica vilica“ jer si imala sto i dvadeset kila. Ja ti se zapravo divim kako si puno smršavila otada i  mislim da bi prekrasno izgledala i bez liposukcije i operacije grudi, ali kad sam već neoprezno ljudima rekla za to, mislim da će znati cijeniti koliki trud si uložila da danas izgledaš tako prekrasno kao što izgledaš! Također, kada pijem postanem malo naporna i jako se želim natjecati s drugima. Žao mi je što sam se naljutila i ošamarila tvog župnika kada nije znao pogoditi pojam „lubenica“ koji sam crtala u Pictionaryu, pa se on tako jako okrenuo da se zabio u sobna vrata. I znam da ga nisam trebala psovati, ali u tom trenu već sam bila jako pod gasom. Sad, što se tiče drugih stvari, mislila sam da je tulum u čast tvog drugog vjenčanja, a pojma nisam imala da je to zato što je tvoja majka slavila dolazak u mirovinu. Da sam znala o čemu se radi ne bih nikad poklonila kupon za pirsanje jezika i bradavica i kožni bič. Isprva sma bila uvjerena da se jako smijala poklonu, pa sam se smijala i ja, ali jako mi je žao što mi je vino štrcnulo iz nosa i ostavilo mrlju na tvom perzijskom ćilimu. Pokušala sam ga očistiti colom, ali, kao što si vjerojatno primijetila, to baš i nije pomoglo. Kad sam skužila da se ne smije već hiperventilira već je bilo malo kasno, a sigurno nije pomoglo i to što sam viknula da izgleda kao velika rajčica kad se zacrvenila. Drago mi je da je brzo izašla iz bolnice. Poslala sam joj kutiju domaćih kolača (iz slastičarne!), nisam znala da je dijabetičarka. No doktori kažu da su joj ti kolači produljili boravak u bolnici za maskimalno tri dana, pa mislim da to i nije tako strašno. Također mi je žao što sam pokušala preko cijele kuhinje pljunuti žvaku u smeće i slučajno ju pljunula na tvog psa, Gospodina Milivoja. Mislim da sam sasvim uspješno odstranila žvaku iz krzna, i žao mi je što suci na ovotjednoj psećoj izložbi nisu znali cijeniti njegovu novu avangardnu frizuru. Također mi je jako žao što sam u napadu bijesa kada su me sprečavali da šišam tvog psa, ugrizla tvog sada bivšeg zaručnika za nogu i ogrebala ga hrđavim čavlom iz vrta.

Kako je on sada, čujete li se još? Je li otišao na hitnu i dobi antitetanus? Može li i dalje igrati nogomet?

Vjerujem da sam se sada ispričala za sve što se dogodilo na tulumu, koji je, ako se izuzmu te manje stvari, bio stvarno jako uspješan. Nadam se da ćeš mi oprostiti i da ćemo se opet družiti kao prije prošlog vikenda. Tvoja, Ljiljana“

Marcova dugo sanjana nekretnina na obali, ili zeleni PVC

Marc je moj dragi prijatelj, prava karikatura Engleza. Blijed je, malen, pjegav. Njegova pjegavost još se pojačava ljeti jer čim osjeti malo sunca, njegova koža reagira pokušavajući stvoriti ten, ali, s obzirom da je to ipak engleska koža, ne uspije i najbolje što može su sazvježđa točkica koja izgledaju kao da se netko bavio bojenjem drvenarije, pa za šalu Marca malo pošpricao pred kraj bojenja. Ima naočale,elegantne, tankih okvira. Voli parfeme poput Davidoffa. Ima tipično britanski smisao za humor, što znači da se može dobro našaliti na svoj račun, ali i da su svi u opasnosti da im se on malo ruga. To su ipak Englezi. Nekoć su bili bolji od svih, a danas više nisu, ali to vrlo nevoljko priznaju. Pa

On je nerd, ili možda geek, uglavnom kompjuterski je stručnjak. Po cijele dane radi s gadgetima, najčešće mobitelima, a plaćaju ga velike telekomunikacijske tvrtke. I to dobro. Ne samo to, on uz svoju dobru plaću dobije četiri ili pet tjedana godišnjeg odmora. Četiri do pet!! Ne poznam nikoga tko ima toliko godišnjeg. Osim toga, ne poznajem nikoga tko bi to mogao tako dobro iskoristiti kao on. Marc voli putovati. Obišao je već 55 zemalja svijeta. Jednostavno mora ići nekamo. Hit the road, Jack.

Ne može biti na istom mjestu cijele godine, i želi obići što više svijeta. Ali unatoč toj misiji, svake godine se vraća u Hrvatsku jer tu mu je jednostavno jako lijepo.

Bio je u divljinama Afrike. Našao je nekakav smiješno jeftini resort na pješčanim plažama o kakvima mnogi sanjaju. Imao je svoj bungalov i kao jedini Englez tamo u to vrijeme osjećao se kao James Bond. Nažalost, zemlja u pitanju nije bila baš najsigurnija u to vrijeme, ali to je davalo dodatnu draž svemu tome. Eh, da, i na kraju je jedva stigao do civilizacije kako bi se ukrcao na avion koji je vozio nekamo bliže Europi.

Bio je i po Europi. Gotovo su ga upucali u Sarajevu dok je posve nevino šetao ulicom, a u blizini se događao nekakav vrlo dramatični ljubavni trokut. Nikada to nije ispričao nikome iz svoje obitelji, jer bi mu mama bez ikakvog pardona oduzela putovnicu.

U Aziji je otkrivao „kakav je zapravo pravi čaj, a ne ona obojana vodica kakvu mi pijemo u Engleskoj, to je nebo i zemlja!“. Kao što možete misliti, na ovo zadnje nisam reagirala, već sam odlučila prešutiti, razmišljajući o tome što ja pijem i što bi sofisticirani Marc o tome mislio.

U Južnoj Americi putovao je u drndavim autobusima preko prijetećih planina. Ima nevjerojatnih priča taj Marc. Jednom je čak pogladio krokodila!

Prošlo ljeto Marc je čvrsto odlučio- želi vikendicu. I to u Hrvatskoj! Priznao mi je to, na kavi jednoga lijenog dana, a ja sam se skoro onesvijestila od ponosa i sreće. Obišao je cijeli svijet, više puta, i sada se želi skrasiti baš ovdje. Dođe ti nekako toplo oko srca.  Smještaj u Hrvatskoj je za amatere, vlasništvo je ono što pravi ljubitelji neke zemlje trebaju imati. Počeo je u glavi slagati kuću  iznutra, zamišljajući kakav mu sve oprema i namještaj trebaju.

PVC stolarija,  odlučio je, i to u zelenoj boji, da se uklapa, barem izdaleka, u susjedstvo i one stare šarmantne kamene kuće sa zelenim kapcima. Unutarnja  i garažna vrata također zelena, više onako iz fore, namještaj lijepe smeđe nijanse. Spavaća soba jedna, prijatelji će morati spavati u dnevnom boravku kad ga posjete, ali tko im je kriv, njegovi krvavo zarađeni novci su u pitanju. Terasa mora biti velika. Možda malo dvorišta ili vrta, ali nije nužno, nikad nije bio baš lud za vrtlarenjem…

 U tom trenu sam ga prekinula jer me živo zanimalo na kojoj lokaciji će biti ta njegova (obavezno) novogradnja i koliko dugo ću morati putovati do njega da ju vidim. Rekao je „Pa ne znam još. Dolazim ovdje već pet godina za redom, ali nisam još sve vidio. Za još pet godina vjerujem da ću imati čvrsti stav o pitanju lokacije.“