Draga Marta. Odgovori na sve,pa i na smještaj u Hrvatskoj

Možda ste već čitali o tome kako sam u mlađim danima imala kolumnu na portalu na kojem sam radila, nešto a la draga Marta, samo što sam se zvala Lorelei, sa savjetima koji su se ticali raznih tema, a to su bili odgovori na pitanja koje su mi postavljali čitatelji. Bilo je to dosta zanimljivo doba. Volim se toga prisjetiti jer sam tada, smatram, imala neke od najsjajnijih bisera svoje karijere.

Lorelei, s obzirom da često ideš u kino i pišeš i kolumnu sa filmskim kritikama, pomislio sam da te pitam kako ti zamišljaš dodjelu Oscara? Što ti se u današnjem formatu dodjele sviđa, a što bi promijenila? Puno pozdrava, tvoj vjerni čitatelj Jasmin.

Hvala ti na ovom odličnom pitanju, Jasmine. Da sam ja glavna na Oscarima, učinila bih stvari puno drugačijima. Za početak, kraće bi trajale. Ovo danas je stvarno glupo. Također, da je sve po mom, bilo bi to sve puno živahnije. Da je po mome, svi nominirani za neke nagrade bili bi vrijedni nagrade samim time što su nominirani. Kada bi se objavile nominacije, napravila bih to tako da bi oscar pripao prvoj osobi nominiranoj u odeđenoj kategoriji, koja bi stigla na lokaciju s koje su objavljene nominacije. Lokacija s koje bi bile objavljivane nominacije bila bi, naravno, tajna i mijenjala bi se svake godine. Također, mogao bi postati dobitnik nagrade tako da spriječiš druge kandidate da stignu na lokaciju. Tako bi, na primjer, bilo sasvim u redu i dopušteno ostale kandidate oteti i zatočiti ih u apartmane u Selcima dok ne stigneš prvi, onesvijestiti udarcem o rolo vrata, postavljati lažne tragove koje vode kandidate do lokacije neke škole stranih jezika ili neke zgodne nekretnine na Krku s koje bi im bilo teško vratiti se u Ameriku i tako. Bila bi to u isto vrijeme genijalna reklama za hrvatski turizam i smještaj u Hrvatskoj. Također, bilo bi to vrlo uzbudljivo za gledatelje, a održalo bi dignitet dodjele nagrade.

Draga Lorelei, ovo sam pročitala negdje neki dan, ali nisam baš sigurna da razumijem o čemu se radi. Molim pomoć. U pitanju je citat Henrya Davida Thoreauau, a ide ovako „ Znati da znamo što znamo i da ne znamo što ne znamo, to je istinsko znanje.“ Naime, prvo sam pomislila kako je to krasan citat koji je vrlo inspirativan, ali sada više uopće nisam sigurna da znam o čemu se radi. Pozdrav iz Donje Murvice. Potencijalna glupača.

Draga potencijalna glupačo, ti uopće nisi glupača. Ti si što. Što je što, možda ćeš se zapitati? Ali nisi me to pitala, pa ti na to ne mogu odgovoriti. Haha! Ma zekam te samo malo. Ako si zabrinuta da ne razumiješ Thoreauove mudre misli, dobro je da si se obratila meni jer ja se kužim dobro u književnost, još od škole sam bila jaka u njoj. Nisam nikad davala repeticije iz književnosti, ali mogu početi sada. Kako da ti ovo jednostavno i nadasve nekomplicirano objasnim….Ajmo ovako. Znati da znaš to što znaš da znaš jer znanje koje znaš. Znaš? Nadam se da je ovo pomoglo. Puno pozdrava Donjoj Murvici. Može i gornjoj.

Hej, Lorelei. Imam jedno pitanje. Imam te prijatelje. Dobro, nisu mi baš pravi prijatelji, nego samo ljudi s kojima radim. Radije ih zovem prijatelji nego kolege jer onda zvuči kao da sam manje osmaljena nego što jesam. Uglavnom, ti moji bliski prijatelji uvijek tračaju. To je nešto nevjerojatno. Kad god netko izađe iz ureda počnu pričati o toj osobi njemu ili njoj iza leđa. Ispočetka mi je to bilo vrlo zabavno. Bilo mi je zabavno dok nisam skužila da sigurno tako pričaju o meni kad izađe iz ureda! Kako da to spriječim? Pozdrav, Druželjubiva.

Draga druželjubiva. Jedini način na koji možeš spriječiti ljude da pričaju o tebi kad izađeš iz ureda he da nikada ne izlaziš iz ureda! Ozbiljno, razmisli malo o tome. Jako bih preporučila da se držiš mog savjeta. Ne idi na ručak i ne idi na wc. Možeš si staviti kateter, ako je potrebno. I uvijek pazi da su ti leđa okrenuta zidu. Ne daj da ti itko dođe iz leđa. Ako ti zazvoni telefon, nemoj se javiti. Slijedi moj savjet i na poslu će ti opet biti lijepo i zabavno.

Bok, Lorelei. Zaručnik mi je poklonio psa nedavno. Sladak je, ali ne znam je li to dobro ili loše. Kad god ga šećem ljudi prilaze mom psu i tepaju mu i govore stvari  kao, na primjer, „Ti sei slatki mali peso. Kolko si star?“ Pa se mislim, jel to malo čudno? Zbunjena.

Draga Zbunjena, to ponašanje nije tako rijetko kao što misliš. Ali zabrinjavajuće je samo ako očekuju odgovor od psa na svoja pitanja. Također bi bilo čudno da te netko pita koliko je star tvoj pas, a ti pogledaš psa, pa glasom kao da govoriš djetetu, kažeš mu „Reci da imaš godinu dana“. Jer, bez obzira na to koliko  i kako uvjeravala psa (moljenje,podmićivanje, preklinjanje, vježbanje izgovora), pas nikada neće progovoriti i reći da ima godinu dana. Ni bebe neće odgovoriti osim ako ih ne moliš oko godinu dana. Osim toga, briga psa kolikoje star. Iako, neki ljudi za svoje pse imaju proslave rođendana. Neke od tih zabava su zabave iznenađenja. Mislim da je to pogotov glupo, jer bi bilo kakva zabava iznenadila psa. Baš on zna kad mu je rođendan. Pas ne hoda uokolo i razmišlja „za dva tjedna mi je rođendan. Nadam se da će me iznenaditi tulumom.“

Draga Lorelei, kako bih objasnila vanzemaljcu da se ljudi klade na  utrke konja i pasa, ali ne i na ljude.

Molim proslijedi odgovor na Općinu 205 na planetu Tau Ceti, koji se nalazi na daljoj strani Mliječnog puta. Hrvatica iz zadnjeg sela.

Draga Hrvatice, Mislim da je štos u tome što u utrci mora sudjelovati neka životinja. Vjerojatno bismo se kladili na Formulu 1 da ju voze majmuni. Ili bismo se kladili na utrke od 100 metara da natjecatelji moraju sa sobom nositi svinju dok trče. Također, zabavi se na putovanju. Nadam se da ćeš ovaj odgovor  pročitati prije nego što kreneš. Naime, nisam sigurna da mogu proslijediti ovo pismo na danu adresu jer nisi napisala poštanski broj! Znaš kako su u pošti strogi oko takvih stvari.