Draga Marta. Odgovori na sve,pa i na smještaj u Hrvatskoj

Možda ste već čitali o tome kako sam u mlađim danima imala kolumnu na portalu na kojem sam radila, nešto a la draga Marta, samo što sam se zvala Lorelei, sa savjetima koji su se ticali raznih tema, a to su bili odgovori na pitanja koje su mi postavljali čitatelji. Bilo je to dosta zanimljivo doba. Volim se toga prisjetiti jer sam tada, smatram, imala neke od najsjajnijih bisera svoje karijere.

Lorelei, s obzirom da često ideš u kino i pišeš i kolumnu sa filmskim kritikama, pomislio sam da te pitam kako ti zamišljaš dodjelu Oscara? Što ti se u današnjem formatu dodjele sviđa, a što bi promijenila? Puno pozdrava, tvoj vjerni čitatelj Jasmin.

Hvala ti na ovom odličnom pitanju, Jasmine. Da sam ja glavna na Oscarima, učinila bih stvari puno drugačijima. Za početak, kraće bi trajale. Ovo danas je stvarno glupo. Također, da je sve po mom, bilo bi to sve puno živahnije. Da je po mome, svi nominirani za neke nagrade bili bi vrijedni nagrade samim time što su nominirani. Kada bi se objavile nominacije, napravila bih to tako da bi oscar pripao prvoj osobi nominiranoj u odeđenoj kategoriji, koja bi stigla na lokaciju s koje su objavljene nominacije. Lokacija s koje bi bile objavljivane nominacije bila bi, naravno, tajna i mijenjala bi se svake godine. Također, mogao bi postati dobitnik nagrade tako da spriječiš druge kandidate da stignu na lokaciju. Tako bi, na primjer, bilo sasvim u redu i dopušteno ostale kandidate oteti i zatočiti ih u apartmane u Selcima dok ne stigneš prvi, onesvijestiti udarcem o rolo vrata, postavljati lažne tragove koje vode kandidate do lokacije neke škole stranih jezika ili neke zgodne nekretnine na Krku s koje bi im bilo teško vratiti se u Ameriku i tako. Bila bi to u isto vrijeme genijalna reklama za hrvatski turizam i smještaj u Hrvatskoj. Također, bilo bi to vrlo uzbudljivo za gledatelje, a održalo bi dignitet dodjele nagrade.

Draga Lorelei, ovo sam pročitala negdje neki dan, ali nisam baš sigurna da razumijem o čemu se radi. Molim pomoć. U pitanju je citat Henrya Davida Thoreauau, a ide ovako „ Znati da znamo što znamo i da ne znamo što ne znamo, to je istinsko znanje.“ Naime, prvo sam pomislila kako je to krasan citat koji je vrlo inspirativan, ali sada više uopće nisam sigurna da znam o čemu se radi. Pozdrav iz Donje Murvice. Potencijalna glupača.

Draga potencijalna glupačo, ti uopće nisi glupača. Ti si što. Što je što, možda ćeš se zapitati? Ali nisi me to pitala, pa ti na to ne mogu odgovoriti. Haha! Ma zekam te samo malo. Ako si zabrinuta da ne razumiješ Thoreauove mudre misli, dobro je da si se obratila meni jer ja se kužim dobro u književnost, još od škole sam bila jaka u njoj. Nisam nikad davala repeticije iz književnosti, ali mogu početi sada. Kako da ti ovo jednostavno i nadasve nekomplicirano objasnim….Ajmo ovako. Znati da znaš to što znaš da znaš jer znanje koje znaš. Znaš? Nadam se da je ovo pomoglo. Puno pozdrava Donjoj Murvici. Može i gornjoj.

Hej, Lorelei. Imam jedno pitanje. Imam te prijatelje. Dobro, nisu mi baš pravi prijatelji, nego samo ljudi s kojima radim. Radije ih zovem prijatelji nego kolege jer onda zvuči kao da sam manje osmaljena nego što jesam. Uglavnom, ti moji bliski prijatelji uvijek tračaju. To je nešto nevjerojatno. Kad god netko izađe iz ureda počnu pričati o toj osobi njemu ili njoj iza leđa. Ispočetka mi je to bilo vrlo zabavno. Bilo mi je zabavno dok nisam skužila da sigurno tako pričaju o meni kad izađe iz ureda! Kako da to spriječim? Pozdrav, Druželjubiva.

Draga druželjubiva. Jedini način na koji možeš spriječiti ljude da pričaju o tebi kad izađeš iz ureda he da nikada ne izlaziš iz ureda! Ozbiljno, razmisli malo o tome. Jako bih preporučila da se držiš mog savjeta. Ne idi na ručak i ne idi na wc. Možeš si staviti kateter, ako je potrebno. I uvijek pazi da su ti leđa okrenuta zidu. Ne daj da ti itko dođe iz leđa. Ako ti zazvoni telefon, nemoj se javiti. Slijedi moj savjet i na poslu će ti opet biti lijepo i zabavno.

Bok, Lorelei. Zaručnik mi je poklonio psa nedavno. Sladak je, ali ne znam je li to dobro ili loše. Kad god ga šećem ljudi prilaze mom psu i tepaju mu i govore stvari  kao, na primjer, „Ti sei slatki mali peso. Kolko si star?“ Pa se mislim, jel to malo čudno? Zbunjena.

Draga Zbunjena, to ponašanje nije tako rijetko kao što misliš. Ali zabrinjavajuće je samo ako očekuju odgovor od psa na svoja pitanja. Također bi bilo čudno da te netko pita koliko je star tvoj pas, a ti pogledaš psa, pa glasom kao da govoriš djetetu, kažeš mu „Reci da imaš godinu dana“. Jer, bez obzira na to koliko  i kako uvjeravala psa (moljenje,podmićivanje, preklinjanje, vježbanje izgovora), pas nikada neće progovoriti i reći da ima godinu dana. Ni bebe neće odgovoriti osim ako ih ne moliš oko godinu dana. Osim toga, briga psa kolikoje star. Iako, neki ljudi za svoje pse imaju proslave rođendana. Neke od tih zabava su zabave iznenađenja. Mislim da je to pogotov glupo, jer bi bilo kakva zabava iznenadila psa. Baš on zna kad mu je rođendan. Pas ne hoda uokolo i razmišlja „za dva tjedna mi je rođendan. Nadam se da će me iznenaditi tulumom.“

Draga Lorelei, kako bih objasnila vanzemaljcu da se ljudi klade na  utrke konja i pasa, ali ne i na ljude.

Molim proslijedi odgovor na Općinu 205 na planetu Tau Ceti, koji se nalazi na daljoj strani Mliječnog puta. Hrvatica iz zadnjeg sela.

Draga Hrvatice, Mislim da je štos u tome što u utrci mora sudjelovati neka životinja. Vjerojatno bismo se kladili na Formulu 1 da ju voze majmuni. Ili bismo se kladili na utrke od 100 metara da natjecatelji moraju sa sobom nositi svinju dok trče. Također, zabavi se na putovanju. Nadam se da ćeš ovaj odgovor  pročitati prije nego što kreneš. Naime, nisam sigurna da mogu proslijediti ovo pismo na danu adresu jer nisi napisala poštanski broj! Znaš kako su u pošti strogi oko takvih stvari.

Susretom u školi jezika do dirljivih pisama i starih materijala

U ovom vremenu napredne tehnike i tehnologije neke stvari posve iščezavaju. Stari materijali zamjenjuju se novima. Umjesto drvene, tako imamo pvc stolariju, što je zgodno za održavanje, ali nema onaj krasni stari štih, posebno kad su u pitanju kuće i apartmani, to jest smjestaj u Hrvatskoj. Foto-aparati više ne koriste film,osim ako nisu skupi i namijenjeni kolekcionarima. Tkanine za vjenčanice više nisu prekrasne teške stvari koje se dugo izrađuju već neke tanašne prozirne lako zgužvljive stvari.

Više ne koristimo papir u komunikaciji, većina slova koja se šalju među prijateljima su elektronska. Zato čovjeka razveseli kad vidi pravo pravcato pismo napisano na papiru.

Ja sam nedavno našla jedno u kući. Tako davno mi je poslano da sam ga već potpuno zaboravila.

Veselje papirnatom pismu ipak je malo umanjio njegov sadržaj, ali prenosim ga ovdje kako bismo se svi zajedno prisjetili onih dobrih starih analognih dana.

„Draga Mila, pišem ti ovo pismo kako bih ti zahvalila što si me pozvala na svoj tulum prošli tjedan. Inače ne dobivam baš puno poziva na tulume, pa kad dođem na njih baš i ne znam što bih radila sa sobom, ali vjerojatno to već znaš. Kako sam prilično sramežljiva po prirodi, ne znam se baš na njima ponašati, pa pokušavam to malo kompenzirati na druge načine, ali onda ljudi misle da se ponašam malo čudno. Ipak, poznaješ me dobro i osim toga, ti si vrlo pronicljiva ženska, znala sam ja to čim smo se upoznale na tečaju španjolskog u onoj prelošoj školi stranih jezika, pa znam da znaš kako mi je stvarno žao zbog onoga što se dogodilo na tulumu.  No možda sve i nije tako grozno, nadam se da ćemo se nakon nekog vremena mogli prisjetiti ovog tuluma i jako se svemu smijati. Znaš kako kažu, smijeh je lijek. Dobro, možda će nam trebati malo dulje vremena da se tome svemu počnemo smijati, ali dobro. Naposlijetku, recimo nakon nekoliko desetljeća, sigurno ćemo se moći svemu tome barem nasmiješiti! Sada se ipak osjećam kao glupača.

Znam da bih te mogla nazvati na telefon, ali čini mi se kako je bolje pisati pismo i to zbog ovih razloga: kao  prvo, neke stvari stvarno je puno lakše reći u pismu nego preko telefona. Osim toga, pismo je bolji način komunikacije zato što više uopće ne dižeš slušalicu kad te zovem. Nitko se ne javlja na telefon čak ni ako ga pustim da zvoni sedamdeset i pet puta ( prilično sam sigurna da sam u jednom pozivu to točno uspjela izbrojati). Neki put kad zovem,javi se netko tko priča sa vrlo  jakim talijanskim naglaskom i kaže da si se odselila od kuće u neko selo na Velebitu u kojem nema telefona. Pa rekoh, u slučaju da ipak nisi u Velebitu, ovo je pismo jako dobar način da dođem do tebe. A sada bih započela svoju ispriku za ponašanje na tulumu. Mislim da se većina stvari koje su se dogodile mogu pripisati votka šnitama koje sam donijela. Inače baš ne kuham često, a pogotovo ne pečem kolače, pa nisam baš spretna u kuhinji i mislim da sam zato pogriješila u količini votke. Trebalo je staviti dvije žlice, a ne dvije boce. Možda bih trebala i nositi naočale. Hm. No, uglavnom, žao mi je što su tvoji klinci bili jako mamurni poslije kolača, ali prije ili kasnije otkrili bi alkohol, pa mislim da je bolje da se to dogodilo ovako. Nakon otprilike dvije votka šnite nekim ljudima sam malo neoprezno izlanula da ti je pravo ime Milica i da su te u srednjoj školi zvali „Milica vilica“ jer si imala sto i dvadeset kila. Ja ti se zapravo divim kako si puno smršavila otada i  mislim da bi prekrasno izgledala i bez liposukcije i operacije grudi, ali kad sam već neoprezno ljudima rekla za to, mislim da će znati cijeniti koliki trud si uložila da danas izgledaš tako prekrasno kao što izgledaš! Također, kada pijem postanem malo naporna i jako se želim natjecati s drugima. Žao mi je što sam se naljutila i ošamarila tvog župnika kada nije znao pogoditi pojam „lubenica“ koji sam crtala u Pictionaryu, pa se on tako jako okrenuo da se zabio u sobna vrata. I znam da ga nisam trebala psovati, ali u tom trenu već sam bila jako pod gasom. Sad, što se tiče drugih stvari, mislila sam da je tulum u čast tvog drugog vjenčanja, a pojma nisam imala da je to zato što je tvoja majka slavila dolazak u mirovinu. Da sam znala o čemu se radi ne bih nikad poklonila kupon za pirsanje jezika i bradavica i kožni bič. Isprva sma bila uvjerena da se jako smijala poklonu, pa sam se smijala i ja, ali jako mi je žao što mi je vino štrcnulo iz nosa i ostavilo mrlju na tvom perzijskom ćilimu. Pokušala sam ga očistiti colom, ali, kao što si vjerojatno primijetila, to baš i nije pomoglo. Kad sam skužila da se ne smije već hiperventilira već je bilo malo kasno, a sigurno nije pomoglo i to što sam viknula da izgleda kao velika rajčica kad se zacrvenila. Drago mi je da je brzo izašla iz bolnice. Poslala sam joj kutiju domaćih kolača (iz slastičarne!), nisam znala da je dijabetičarka. No doktori kažu da su joj ti kolači produljili boravak u bolnici za maskimalno tri dana, pa mislim da to i nije tako strašno. Također mi je žao što sam pokušala preko cijele kuhinje pljunuti žvaku u smeće i slučajno ju pljunula na tvog psa, Gospodina Milivoja. Mislim da sam sasvim uspješno odstranila žvaku iz krzna, i žao mi je što suci na ovotjednoj psećoj izložbi nisu znali cijeniti njegovu novu avangardnu frizuru. Također mi je jako žao što sam u napadu bijesa kada su me sprečavali da šišam tvog psa, ugrizla tvog sada bivšeg zaručnika za nogu i ogrebala ga hrđavim čavlom iz vrta.

Kako je on sada, čujete li se još? Je li otišao na hitnu i dobi antitetanus? Može li i dalje igrati nogomet?

Vjerujem da sam se sada ispričala za sve što se dogodilo na tulumu, koji je, ako se izuzmu te manje stvari, bio stvarno jako uspješan. Nadam se da ćeš mi oprostiti i da ćemo se opet družiti kao prije prošlog vikenda. Tvoja, Ljiljana“