U ovom vremenu napredne tehnike i tehnologije neke stvari
posve iščezavaju. Stari materijali zamjenjuju se novima. Umjesto drvene, tako
imamo pvc stolariju, što je zgodno za održavanje, ali nema onaj krasni stari
štih, posebno kad su u pitanju kuće i apartmani, to jest smjestaj u Hrvatskoj. Foto-aparati više ne koriste film,osim ako nisu skupi i namijenjeni
kolekcionarima. Tkanine za vjenčanice više nisu prekrasne teške
stvari koje se dugo izrađuju već neke tanašne prozirne lako zgužvljive stvari.
Više ne koristimo papir u komunikaciji, većina slova koja se
šalju među prijateljima su elektronska. Zato čovjeka razveseli kad vidi pravo
pravcato pismo napisano na papiru.
Ja sam nedavno našla jedno u kući. Tako davno mi je poslano
da sam ga već potpuno zaboravila.
Veselje papirnatom pismu ipak je malo umanjio njegov
sadržaj, ali prenosim ga ovdje kako bismo se svi zajedno prisjetili onih dobrih
starih analognih dana.
„Draga Mila, pišem ti ovo pismo kako bih ti zahvalila što si
me pozvala na svoj tulum prošli tjedan. Inače ne dobivam baš puno poziva na tulume,
pa kad dođem na njih baš i ne znam što bih radila sa sobom, ali vjerojatno to
već znaš. Kako sam prilično sramežljiva po prirodi, ne znam se baš na njima
ponašati, pa pokušavam to malo kompenzirati na druge načine, ali onda ljudi
misle da se ponašam malo čudno. Ipak, poznaješ me dobro i osim toga, ti si vrlo
pronicljiva ženska, znala sam ja to čim smo se upoznale na tečaju španjolskog u
onoj prelošoj školi stranih jezika, pa znam da znaš kako mi je stvarno žao zbog onoga što se
dogodilo na tulumu. No možda sve i nije
tako grozno, nadam se da ćemo se nakon nekog vremena mogli prisjetiti ovog
tuluma i jako se svemu smijati. Znaš kako kažu, smijeh je lijek. Dobro, možda
će nam trebati malo dulje vremena da se tome svemu počnemo smijati, ali dobro.
Naposlijetku, recimo nakon nekoliko desetljeća, sigurno ćemo se moći svemu tome
barem nasmiješiti! Sada se ipak osjećam kao glupača.
Znam da bih te mogla nazvati na telefon, ali čini mi se kako
je bolje pisati pismo i to zbog ovih razloga: kao prvo, neke stvari stvarno je puno lakše reći
u pismu nego preko telefona. Osim toga, pismo je bolji način komunikacije zato
što više uopće ne dižeš slušalicu kad te zovem. Nitko se ne javlja na telefon
čak ni ako ga pustim da zvoni sedamdeset i pet puta ( prilično sam sigurna da
sam u jednom pozivu to točno uspjela izbrojati). Neki put kad zovem,javi se
netko tko priča sa vrlo jakim
talijanskim naglaskom i kaže da si se odselila od kuće u neko selo na Velebitu
u kojem nema telefona. Pa rekoh, u slučaju da ipak nisi u Velebitu, ovo je
pismo jako dobar način da dođem do tebe. A sada bih započela svoju ispriku za
ponašanje na tulumu. Mislim da se većina stvari koje su se dogodile mogu
pripisati votka šnitama koje sam donijela. Inače baš ne kuham često, a pogotovo
ne pečem kolače, pa nisam baš spretna u kuhinji i mislim da sam zato
pogriješila u količini votke. Trebalo je staviti dvije žlice, a ne dvije boce.
Možda bih trebala i nositi naočale. Hm. No, uglavnom, žao mi je što su tvoji
klinci bili jako mamurni poslije kolača, ali prije ili kasnije otkrili bi
alkohol, pa mislim da je bolje da se to dogodilo ovako. Nakon otprilike dvije votka
šnite nekim ljudima sam malo neoprezno izlanula da ti je pravo ime Milica i da
su te u srednjoj školi zvali „Milica vilica“ jer si imala sto i dvadeset kila.
Ja ti se zapravo divim kako si puno smršavila otada i mislim da bi prekrasno izgledala i bez
liposukcije i operacije grudi, ali kad sam već neoprezno ljudima rekla za to,
mislim da će znati cijeniti koliki trud si uložila da danas izgledaš tako
prekrasno kao što izgledaš! Također, kada pijem postanem malo naporna i jako se
želim natjecati s drugima. Žao mi je što sam se naljutila i ošamarila tvog župnika
kada nije znao pogoditi pojam „lubenica“ koji sam crtala u Pictionaryu, pa se
on tako jako okrenuo da se zabio u sobna vrata.
I znam da ga nisam trebala psovati, ali u tom trenu već sam bila jako pod
gasom. Sad, što se tiče drugih stvari, mislila sam da je tulum u čast tvog
drugog vjenčanja, a pojma nisam imala da je to zato što je tvoja majka slavila
dolazak u mirovinu. Da sam znala o čemu se radi ne bih nikad poklonila kupon za
pirsanje jezika i bradavica i kožni bič. Isprva sma bila uvjerena da se jako
smijala poklonu, pa sam se smijala i ja, ali jako mi je žao što mi je vino
štrcnulo iz nosa i ostavilo mrlju na tvom perzijskom ćilimu. Pokušala sam ga
očistiti colom, ali, kao što si vjerojatno primijetila, to baš i nije pomoglo.
Kad sam skužila da se ne smije već hiperventilira već je bilo malo kasno, a
sigurno nije pomoglo i to što sam viknula da izgleda kao velika rajčica kad se
zacrvenila. Drago mi je da je brzo izašla iz bolnice. Poslala sam joj kutiju
domaćih kolača (iz slastičarne!), nisam znala da je dijabetičarka. No doktori
kažu da su joj ti kolači produljili boravak u bolnici za maskimalno tri dana,
pa mislim da to i nije tako strašno. Također mi je žao što sam pokušala preko
cijele kuhinje pljunuti žvaku u smeće i slučajno ju pljunula na tvog psa, Gospodina
Milivoja. Mislim da sam sasvim uspješno odstranila žvaku iz krzna, i žao mi je
što suci na ovotjednoj psećoj izložbi nisu znali cijeniti njegovu novu
avangardnu frizuru. Također mi je jako žao što sam u napadu bijesa kada su me
sprečavali da šišam tvog psa, ugrizla tvog sada bivšeg zaručnika za nogu i
ogrebala ga hrđavim čavlom iz vrta.
Kako je on sada, čujete li se još? Je li otišao na hitnu i
dobi antitetanus? Može li i dalje igrati nogomet?
Vjerujem da sam se sada ispričala za sve što se dogodilo na
tulumu, koji je, ako se izuzmu te manje stvari, bio stvarno jako uspješan. Nadam
se da ćeš mi oprostiti i da ćemo se opet družiti kao prije prošlog vikenda.
Tvoja, Ljiljana“
